Boroleta i starleta

petak, 07.11.2008.

Uteg

Ima li smisla ne pljuvati po cesti ako netko drugi to i dalje radi? Jesam li debilčić ako se uporno trudim nekome ne opsovati majku koja ga je rodila, kada mi ta ista persona bez problema «oplete» cijelu obitelj? Čemu uporno plaćati kartu u tramvaju kada barem pola onih koje poznajete to ne čine? Parkirati samo na propisno označenim mjestima? Izmaknuti se prije nego što se spustiš na nivo kojeg bi se kasnije sramila?
Otići kući prije nego pomisliš da bi i ti mogla otkopčati još koji gumbić na majičici?
Stisnuti zube kad izvučeš deblji kraj, jer vjeruješ da je tvoj način ispravan – jer bi se u bilo kojoj drugoj varijanti osjećala (još) lošije.

Ne vjerujem da ljudi koji ne pljuju po cesti ikada ozbiljno razmatraju prelazak na «tamnu stranu». Kada nešto radiš jer to istinski osjećaš, a ne radi imidža, na dovodiš to u pitanje.

Osim ponekad.

Kada napad dođe iz redova onih koji bi te najviše trebali osjećati. Razumjeti. Podržavati. Iz redova onih na čije rame bi trebala pasti onih dana kada ti se svijet čini kao jedno vrlo fuj mjesto.

Možda se upravo o tome radi. Možda čovjek ne bi trebao padati ni na čije rame, osim svojeg.

A.

nedjelja, 28.09.2008.

Otišo je svak ko valja

subota, 12.07.2008.

Inertia creeps

Ježila sam se od uživancije......

(10.07.2008., Ljubljana)

nedjelja, 25.05.2008.

Fešn vik in Svilaja

Neuki promatrač bi rekao kako sa krajem akademskih obaveza čovjek postaje bezbrižan i neopterećen, slobodan ko ptičica, gotovo besposličar.
Ne bi išlo.

Čim jedne obaveze odu, zamijene ih neke druge.
U mom slučaju, to su neminovno glamurozna događanja podno Svilaje. Kako sam uljetila taman u žižu zbivanja, ovoga puta se išlo i NA Svilaju. Ljudi, toplo preporučam, iako svakako valja pripaziti na dvije stvari:

1) Ne oblačite prošlosezonsko. Extra i Cosmo sad već stižu i u Vlajlend.
2) Pazite gdje parkirate. Nije nam teško radi takvih stvari ubiti. Zatući maljem. And afterwards zapaliti.




Cvijeće je ukras bašteee....






















(pogled prema Mosoru, Biokovu i malim, ali fensi selima)

Pozdrav od

Ljetne Šlapice

utorak, 06.05.2008.

Glamur papak

Dosta, dosta, dosta, svega mi je dosta.
Možda ih inače ne bih ni primjećivala, možda bi sve to bilo sasvim zabavno, ali u trenucima dokolice, kada čovjek ima dovoljno vremena da se osvrne oko sebe, čovjek se obično nađe na rubu suicida.

Odakle uopće krenuti? Od zvijezde naših domaćih sapunjara koju sam, ničim izazvana, imala prilike gledati kako spontano ulazi u taksi u supersporomfensipazidaispadnemdobronafotkama stilu dok je neki jadni paparaco još spontanije slika, od gay stilista koji me već doslovno ZLOSTAVLJAJU svojim viđenjem mode ili, ne daj Bože, lošom kritikom mojeg madrfakin outfita koji sam odabrala za pohod do dućana po kruh i kisele krastavce, ili možda od ultradebilnih emisija ibogatiplaču tematike gdje me jadnica pušta da joj gledam kuhinju i spavaću sobu, kreten me uvjerava da je slučajno varao ženu mjesecima, a pevaljka iz Srbije je upravo dotakla zvijezde jer pojaviti se u hrvatskoj emisiji je uspjeh svih uspjeha i ultimativni dokaz da smo svi jedno, da volimo narodnjake možda i više od njih i ko nas ono u pičku materinu zavadi. Ili da se možda obrušim na one koje žalim najviše, jer su ih mediji uvjerili da ekšli IMAJU smisla za humor, pa me sad siluju svojim kamionđijsko zdravomarijskim viđenjem svijeta koji čak nije ni toliko jadan da bi bio smiješan, ko što mi nikad nije ni postalo smiješno da ti ne proleti kroz glavu kako se osjeća troje dječice prezimena Lučić.



Lažno tolerantni će reći kako treba živjeti i pustiti druge da žive, ali poanta upravo i jest u tome da oni mene baš i ne puštaju da živim. Gušim se u ljudskoj gluposti i primitivizmu, i moram priznati da bi bilo mnogo lakše kada bi me pritom barem nasmijali. Ali nije uvijek smiješno. Nije fora kad trube preko noći postanu IN, pa sad i Ninđa Badrić dovlači Cigane na stejđ. Nije stvar u Cigićima, ali ne mogu se ne začudit ko pura dreku što se ciganskom muzikom kiti narod koji ih, po mom skromnom iskukstvu, vrijeđa kao niti jedan drugi, što nikome ne padne na pamet smislit NEŠTO SVOJE nego svi ko u doba socijalizma, kad si nosio Startas tene ili nisi nosio ništa, koriste taj jedan te isti đoker iz rukava koji se ofucao još davno prije Ninđe. Ako i izmaknem tom hororu ne ginu mi mca ca mca mca ca mca ritmovi koje mi tako često serviraju pod dalmatinske da mi se čini da Zdenko Runjić nikako da počine u miru. Dotični pjesmuljci imaju veze sa Dalmacijom koliko i prosječan Uzbekistanac skriven u tegljaču koji prolazi Dalmacijom na putu u prosperitetnu Europu. Jelena Rozga, molim te odseli.



Lijepo je i kad me dohvate sa ingenioznim razmišljanjima o muzici koja ne zna za granice i ljudima koji samo pjevaju i tek ponekad, u tom pjevanju, prošetaju Erdutom pod okupacijom. Najvolim plesače koji su to tek nakon dovoljne količine alkohola ili konzumirane droge, jer tako i oni najiskompleksiraniji počinju plesat, a bogami se i upucavat i, uz malo sreće i nofca, j.....t. Is it me ili nas sve ono za što nas uvjeravaju da nam otvara vrata percepcije i opušta nas, paradoksalno, upravo bolno i ponekad nepovratno, udaljava od nas samih? I nije li život lakši kad poprijeko pogledaš one rijetke koji ne žele bit u krdu jer u krdu smrdi i nema zraka?



Lijepo je kad, ma koliko zemalja prošao (jer to je IN, posebno ako pišete neki čik lit), i dalje pomno i brižno uzgajaš jedan od dva meni draga ekstrema: trava je zelenija preko grane ili je zelena isključivo doma i to za ne falit baš u tvom gradu. Čini mi se da većina svijeta putuje samo da bi mogla pričati kako putuje; toliko se toga zapravo radi samo da bi se prepričavat moglo da mi se zavrti u glavi. Jebemu, osim ako niste pisac za Lonely Planet, teško da sebi mogu protumačit vašu gorljivu želju da izgradite svoj imidž globtrotera. Posebice kada ti globtroteri počinju svoje uzbudljive priče nakon produženog vikenda u Veneciji rečenicama tipa: " Talijani su ti svi glupi" ili neko drugo dubiozno promišljanje temeljeno na godinama i godinama iskustva i, jasno, poznavanju jezika.



Gotovo da se novac potrošen na putovanja i ne isplati. Nećete napuniti srce i dušu, napunit ćete se samo gomilom stupidnih priča kako bi po povratku bili glavna koka u kokošinjcu. Ta ista koka će i dalje, pri svakoj vožnji avionom, uredno pljeskati pilotu nakon slijetanja kao da smo u najmanju ruku bili oteti od strane Crvenih Kmera zatim prodani trgovcima organa da bi nas u zadnji čas spasio znojni i prljavi Russel Crowe koji sada prizemljuje avion sa dva otkazana motora i jednim otpalim krilom. Nećete se napuniti ni krpicama, jer vam ja vani sve tak' skupo.

Ne znam što ću. Ništa ću. Udahnuti duboko i ići dalje. Za njih se ionako s vremena na vrijeme pobrine Onaj Gore, koji ima vrhunski smisao za humor. Iako mi je, u dane poput ovih, malo toga smiješno.

Pozdrav od

Ozbiljne Natikače

subota, 19.04.2008.

Ljubavnici iz ormara

Jednom mi je jedna osoba rekla da ne voli Thompsona, ali da je atmosfera na njegovim koncertima fascinantna. Bez da ulazim u tu zamamnu temu zvanu Čovjek U Crnom, reći ću samo da mi je bilo jasno da ta osoba nije bila na mnogo koncerata. Koncerti, u pravilu, pršte dobrom atmosferom. A posebni koncerti.....oni imaju ono nešto više od atmosfere.
Određeni izvođači imaju svoju publiku, vjernu publiku, koja im je vjerna iz vrlo jednostavnog razloga - jer se sa posebnih koncerata uvijek vraćate kući srca velikog ko stadion.
Nekad je to Bare koji se na sebi svojstven način trudi, nekad je to ON koji shvaća da je ljubav iznad svega - iznad privlačnosti nepoznatoga, iznad rutine i navike, iznad olimpijskih medalja. Zato ON ima publiku koja radi njega nauči slovenski. I na koncertu zahtijeva da ih na slovenskom i pjeva.

Čovjek U Crnom bi popizdio.

srijeda, 16.04.2008.

Dobro Se Osjećam

Dobro se osjećam.
Bude lijepo kad odvališ veliki posao.
Bude lijepo kad ti se smiješi lijepa budućnost.
Najljepše bude kad u sadašnjosti stojiš na koncertu tebi drage grupe i zakucan ti je smile na facu kao da si saznala da će opet prikazivat Teksaškog rendžera na televiziji.

Nadam se da se i vi dobro osjećate.

ponedjeljak, 18.02.2008.

Duh u Močvari

Ne znam da li spadam u vesela ili malo mračnija bića - znam da ona mračnija, često neopravdano, automatski dobijaju i epitet dubokih i produhovljenih.

Koliko sam sklona muzici koja diže, potiče, veseli i odmara, toliko sam sklona i najmračnijim djelovima opusa Massive Attacka, Portisheada, Nick Cave-a i Depeche Mode-a.
Znam da se mrak kod ljudi ponekad javlja kao posljedica prevelikih emocija, kao što se ponekad javlja i tek kao posljedica prevelikog kukavičluka da se zaroni u život.

Danas su mi svi gore nabrojani i dalje dragi, iako moram priznati da ih puno rjeđe stavim u player nego prije - čovjek sa godinama nauči 'odraditi' i krize, dna i pokoji očaj i beznađe. Pretpostavljam da sam sa godinama naučila uvijek imati nadu i zrnce optimizma - ja to sebi tumačim stečenom hrabrošću.

Svidjeli su mi se čim sam ih čula, a čula sam ih slučajno, još slučajnije naišla na nekakvu recenziju njihovog albuma i tek nimalo slučajno zamolila brata da mi skine još nekoliko pjesama.


U petak smo ih došli poslušati u Močvaru i moram priznati da su dojmovi bili isti - uživo su još puno, puuuno bolji. Neću ući u preveliku analizu tekstova, ali ću reći da uvijek ostanem PAF kada netko nađe svoj divan mali kanal da te dotakne i pokaže ti da osjeća i vidi isto ono što i ti. Jer sve se na kraju, čini mi se, svodi na isto. Ako želiš i sposoban si jako voljeti, moraš moći i znati jako i patiti. Ili da vas ostavim sa njihovim oblikom ovog istog zaključka:

Poljubac od

Alternativne Natikače

srijeda, 13.02.2008.

Svatko ima svoje male fetiše...

utorak, 05.02.2008.

Jebakl

Kaže Bobe da ovo više nije debakl, nego jebakl. Ne volim psovke, ali kao što i prosječna glumičica pokazuje cice iz umjetničkih razloga, tako i ja koristim psovke iz tih istih razloga, da, umjetničkih, baš dobro zvuči.

Sjećam se tinejdžerskih dana, kada me ostavio prvi dečko. Bilo mi je grozno, plakala sam u kupaoni. Ali jasno se sjećam i momenta u kojem je prekidao sa mnom a ja sam znala da, sve i da se za 10 minuta vrati, nema šanse da više budem sa njim.

Sjećam se i drugačijih tinejdžerskih dana, kad sam upoznala Grande Amore. Ja sam kasnije ostavila njega, iz velikog straha - bio mi je presavršen. Bože, koja glupost.

Samo na temelju dvije gornje pričice snimljeno je milijun loših i samo manje loših filmova, te milijarda skandalozno loših serija.

Stvari su izuzetno jednostavne, zapravo. Moje opravdanje je moja tadašnja 'zelenost' i balavost. Danas više nemam takvih dvojbi, zaplačem malo u kupaoni čisto da pustim iz sebe sve ono loše i nakon toga prekidam, završavam, odjebavam - ovo je isto tu iz umjetničkih razloga.



Dosta mi je svih tih malih i velikih dječaka koji su prepuni frustracija i kompleksi im cure kroz uši. Niste nikoga zavarali, žene vas vide ko na rendgenu, ono što vas spašava jesu ili ženska plemenitost ili žalosna potreba da ne budu same.

Meni je samoj poprilično dobro. A moja plemenitost ima dosta kratak rok trajanja, čim se dvosmjerna ulica pretvori u jednosmjernu.

Dosta mi je, iako ovo nevoljko pišem, i svih djevojki i žena koje su spustile svoju letvicu na najniže grane. Radi takvih poput vas mi nakon vas moramo slušati neviđene debilitete....u stvari, možda je red i da vam zahvalim, nije da mi to nije donijelo smijeha u život. Gorkog smijeha, doduše...

Dosta mi je i krajnje posesivnosti na koju svako malo nailazim. Ljudi, pustite me da živim i odustanite od ideje da mi stavljate uteg oko noge. Kako uopće itko zamišlja istinski uživati u vezi ako postavljaš bilo kakva ograničenja i ultimatum drugoj strani? Ako nešto neću raditi, onda je to zato što to ni inače ne radim, a ne zato što si mi ti, jadni mali poluuspješni tatin spermatozoidu, zabranio. Sad te malo već i plašim, jel da? Bojiš se da mene takvu nemaš čime impresionirati?

I nemaš.



Para mi izlazi na uši kada vidim krasna i suludo pametna ženska bića oko sebe kako se svako malo popiknu na nekog dječačića. Kako zanemare vlastitu intuiciju ne bi li dotičnom poluproizvodu dale šansu.

Srce me zaboli kad me divno žensko biće upita poznajem li ja uopće kojeg muškarca sa onim najosnovnijim ljudskim lijepim osobinama, a da mu kompleks iz nekog trećeg osnovne, loša bivša veza ili previše odgledanih reklama za pivo ne pomračuju um.

Ma naravno da ih poznajem.

Zato se prepuštam plutanju, smiješim se i uživam.



Kad znaš što nećeš, i braniš to pravo i rukama i nogama i zubima, preostaje ti samo uživati - jer stiže ono što hoćeš.



Pozdrav od

B.

<	studeni, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv